Kroz dom obitelji Jančić u 22 godine prošlo 30 djece. Elvis: "Došao sam iz katastrofe, ne mogu to ni opisati"

Socijalni radnici upozoravaju da su udomitelji jedini koji mogu pružiti djetetu ono što mu treba, život u obitelji. U Hrvatskoj gotovo dvije tisuće djece živi u udomiteljskim obiteljima, dok više od tisuću i dalje je u domovima. Udomitelja nedostaje, a interes za taj plemeniti poziv je mali.

Obitelj Jančić bavi se udomiteljstvom već 22 godine, kroz njihovu je kuću prošlo oko 30 djece. "Odlučili smo postati udomitelji želeći pružiti dom djeci koja nisu mogla odrastati u svojoj biološkoj obitelji. Biti udomitelj nije samo odgovornost, nego je i privilegij. Kad gledate djecu koja odrastaju tu, koja se vesele, kojima pružate potporu. Oni u vašoj obitelji dobiju krila i postaju ljudi", rekla je Lidija Jančić.

Njen suprug Đuro istaknuo je da mu ponekad bude žao što neke stvari, kroz te 22 godine, nisu zapisivali.

"Mi smo uzimali djecu iz romskih obitelji, koja nisu znala hrvatski jezik, nisu znala jesti s priborom. Jela su rukama, bili su gladni, jadni, izgubljeni... To je strašno, treba vam barem dva mjeseca da ta djeca dođu k sebi, dok shvate da su u obitelji i da imaju što jesti i gdje spavati. Pregršt je iskustava", rekao je.

I njihove su se kćeri odlučile baviti udomiteljstvom. "Ponosni smo na njih, one su odrastale s prvom generacijom djece koja je kod nas udomljena", kazala je.

Mnoga djeca koja su bila u njihovoj obitelji vraćaju se i nakon što odu. Jedan od njih je i Elvis Oršuš, koji kaže: "Puno mi je značilo što sam dobivao podršku oko škole, za autoškolu, pomagali su oko zadaće, bili su uvijek uz mene. Došao sam iz katastrofe, ne mogu vam to niti opisati. Bilo je teško, u školi su me zezali, ali teta i striček su me uvijek podupirali i govorili da se ne smijem obazirati na njih i da samo idem dalje", rekao je. Oršuš je završio školu, ima vlastitu kuću, ali se i dalje vraća obitelji Jančić.

Đuro Jančić je naglasio da je udomljavanje djece romske nacionalnosti zahtjevnije. "Velika barijera je jezik, tu se mučimo prvih mjeseci dok oni nas razume, ali i mi njih. Jako smo ponosni na Elvisovog brata Dražena, koji je isto bio kod nas, koji je dobio Nagradu Luka Ritz. Njih su dvojica došla kod nas s istim problemima, još su i jako slabovidni, ali su se našli u hrvanju. Rekao sam im da biraju samo kontaktne sportove, jer protivnika ne mogu vidjeti, ali ga osjete. Na kraju su stvarno bili uspješni, na taj period sam jako ponosan na njih", poručio je.

Djeci je, poručuje Đuro Jančić, najvažnije usaditi tu potrebu da žive od svoga rada. "Njih su dvojica to prihvatila. Suprotno tradiciji u kojoj žive njihovi roditelji, oni su to sasvim normalno prihvatili. Stalno smo im bili potpora, učio sam ih sve što znam ja, možda im je to pomoglo u životu", rekao je.

Ova obitelj ruši stereotipe. Đuro je i sam predstavnik manjine, pravoslavne. "Nemam s tim nikakav problem. Daleko smo napredniji od ostatka Hrvatske u mnogim stvarima. U ostatku su Hrvatske velike tenzije, kojih kod nas ama baš nikad nije bilo problema. Posebno ih mogu razumjeti kako je to biti pripadnik manjine. No, smatram da mi u Hrvatskoj nismo manjina, ni oni ni mi. Moji su preci ovdje došli prije 500 godina, ja se ne smatram manjinom", istaknuo je.

Gospođa Lidija je na kraju izdvojila najteže trenutke. "Kroz te godine imali smo situacija kad su djeca odlazila na posvojenja. Teško ti je kad dobiješ dijete staro par dana, pa ode kad ima 2-3 godine. Teško je, ali mi u tom trenu mislimo da je puno teže ako ostanu, a nemaju budućnost", zaključila je.